top of page
Post: Blog2_Post
Search

Zajednica po mojoj mjeri - Amer Alić


U nastavku pročitajte literarni rad koji je osvojio prvo mjesto na literarnom takmičenju "Zajednica po mojoj mjeri", u okviru lokalne građanske incijative pod nazivom "Z(j)enica Bosne", autora Amer Alića, učenika Druge gimnazije u Zenici.




Dan je protekao iscrpljujuće, samo ni približno iscrpljujuće za moje tijelo koliko zapravo za dušu. Imam ja energije, čak toliko da već dugo vodim oružanu borbu sa takozvanom insomnijom. Osjećam se kao da mi je lakše, u ponoć ovog tmurnog utorka, istrčati napolje i vikati nego zatvoriti oči i utonuti u san, nekim sladak i poželjan, meni mrzak i nepoželjan.


Već dugo vodim borbu sa duševnom klonulošću i najmrže mi je kad čujem ono: “Imaš sve u životu, samo budi malo zahvalan...”, ma gonite se i vi...

Opet razmišljam o glupostima i ne spavam ko sav normalan svijet; ali da li je zapravo probelm u meni? Šta ja nemam u sebi, što drugi imaju? Uvijek se osjećam odbačeno i ovo moje društvo, ta savršena zajednica me nikad ne razumije...


Spirala pitanja bez odgovora se počela gubiti iz svijesti kad sam se odjednom našao u velikoj sobi (veličine sale za fizičko) obloženu naizgled skupocjenim drvetom, nalik na mahagoni. Na prednjoj strani se nalazalio izdignuti podij za govorenje, a ispred podija je bilo mnoštvo pozlaćenih sjedišta u polukrugu za kojima su sjedili mnoštvo ljudi u skupocjenim odjelima.

Nije mi trebalo dugo da shvatim da se nalazim u nekoj vrsti skupštine i da sam i ja obučen u skupocjeno odijelo, te da sjedim za jednim od pozlaćenih sjedišta. U trenutku mog pribiranja, komešanje u skupštini se prigušilo i primjetio sam da jedan čovjek iz prednjeg reda ustaje i polazi ka bini.


Došavši gore, ponosno je stajao par sekundi i nakon dubokog udaha počeo je govoriti glasom dubiljim nego uobičajeno: “Danas, na ovaj sudbonosi dan, mi moramo donijeti jednu vrlo važnu odluku; odluku koja se tiče nas kao pojedinaca, kao grupe i kao zajednice. To je odluka o uređenju naše nove zajednice - zajednice koja treba biti savršena i bolja od svih do sada!”

Svi su ga pozorno slušali i bio je prisutan osjećaj posebne ujedinjenosti svih prisutnih; osjećaj potpune usedočenosti i udruženosti u pokušaju da učine nešto posebno i inovatino. Govornik je nastavio:

“Ja, Aleksandar Frejonski, molim sve prisutne da saslušaju princip vođenja današnje sjednice. Svako sa napisanim idejama dobit će petnaest minuta da izloži svoj prijedlog, dok drugi pozorno slušaju. Nakon toga pokrenut ćemo simulaciju, sa kojom ste svi upoznati, i konačno ćemo usvojiti ideju sa najboljim ishodom. Molim da dizanjem ruke izjasnite slaganje sa ovakvom organizacijom sjednice.”

Meni su se vrtjela stotine pitanja u glavi - “Ko su svi ovi ljudi?”; “Kakva je ovo sjednice i gdje sam ja?”; “O kakvoj simulaciji on govori?”.

Razmišljanje mi prekide desetine ruku dignutih u zrak, pa i ja učinih isto.

„Onda je sve dogovoreno, pa bih zamolio prvog mislioca da stupi na pozornicu: Maks Veronski.“

U tom trenutku ustao je jedan čovjek u predzadnjem redu, odmah ispred mene, i pođe prema podiju. Koračao je laganim korakom i svečano se šepurio u dugom crnom kariranom kaputu. Zauzeo je poziciju na podiju držeći hrpu papira u ruci; komešanje se utišalo i počeo je govoriti:

„Kapital prijatelji – način na koji smo razmjenjivali valutu vrijednosti (ili je bar to bio cilj) već stotinama godina, ali iz nekog razloga se uvijek javljalo nezadovoljstvo kod ljudi. Moje istraživanje me dovelo do sljedećeg zaključka: problem je što nekompetentni ljudi vremenom dignu bunu proizašlu iz svoje nesposobnosti da pruže dovoljno vrijednosti zajednici.“


Kroz ovaj kratki uvod, koji je očigledno bio sve sem uvod, u potpunosti sam se zbunio i bilo mi je nejasno kako neko bez predstavljana može početi ovako vatreno govoriti o nekom kapitalu, nekompetentnosti, i još kojim koještarijama. Kako još govori tako glasno, a ujedno sa primjetnom smirenošću. Moje razmišljanje tad prekide glasni nastavak Maksa Veronskog.

„Ovdje ne predlažem, drugovi, neku inovativnu idejom, nasuprot, ja predlažem ono što je ispitano već stotinama puta kroz historiju; a kao što svi mislioci znaju – historija je najbolja učiteljica čovjeku. Mislite: „Već znamo da ovaj sistem ne funkcioniše, zašto nam tračiš vrijeme?“ “

U ovom trenutku sam primjećivao stvarno ovakvo razmišljanje, ali sam naslučivao neku začkoljicu u prijedlogu kod misterioznog Maksa.

„Slažem se drugovi, ali formuli historije kapitala je nedostajala još jedna varijabla – prikladno nagrađivanje svakog sloja. Naime, znamo da u društvu postoje 3 sloja: niža, srednja i viša klasa. Nekad su to nazivali: radnici, vojnici i mislioci po Aristotelu; ili pak vrlo imućni, imućni i neimućni po Platonu. Svakako primjećujemo da postoje 3 sloja i da svaki sloj funkcioniše na drugačiji način.“


Maks zastade na trenutak i to dade posebnu dramatičnost njegovom već složenom i promišljenom govoru, kad s primjetnim premišljanjem nastavi.

„Pošto imam samo 15 minuta, a filozofija historije se ne može ispričati u par rečenica, preću na srž.“ - Maks izgovori ovo primjetno skrenuvši pogled na Aleksandra.

„Moja poenta je – sistem vrijednovanje nije funkcionisao jer smo i ribicu i majmuna nagrađivali bananom. Jedni su zadovljni, drugi nisu. Potrebno je da dobro promislimo potrebe i prikladne nagrade za svaki sloj, te zatim da pravedno raspodjeljujemo. Kako ne bi pričao više u metaforama, preću na primjenjljivo – neki slojevi više vole rad u prirodi i fizički napor, za što su sposobniji, i njima ćemo dati dovoljno zemljišta i prikladnan kapital za održavanje života. Neki slojevi više vole, tako reći, rad u kancelariji, i njima ćemo pružiti prikaldno mjesto i uvjete u kojima mogu doprinjeti zajednici. Posljednji sloj, koji teži ka neprestanom napretku i takvih se rodi samo par u stoljeću, dobiti će priliku da vrši svoja istraživanja ili poduhvate i bit će nagrađen prikladnim kapitalom. Važno je na kraju spomenuti da će na kraju svaki sloj živjeti u podjednakim uvjetima, podrazumijevajući njihove želje i potrebe.“

Maks zastade par trenutka, pomjerajući glavu kako bi osmotrio sve mislioce i na poslijetku zadovoljno siđe sa bine.


Meni još nije bilo u potpunosti jasno šta se zapravo dešava, ali sam uspjevao naslutiti. Počeo sam shvatati u kakvoj se ulozi nalazim u skupštini, i kad sam već tu, želio sam i doprinjeti, pa sam odlučio da pozorno slušam narednog mislioca. U tom trenutku Aleksandar Frejonski ponovno pristupi bini, zahvali se svečano sa prezrivim osmijehom na licu „našem vrlo cijenjenom, i predragom Maksu Feronskom... ili pardon... Veronskom.“ i svečano objavi: „Vrijeme je onda za pokretanje simulacije.“ Maks predade sve svoje spise i tačan plan njegove zajednice.

Od tog trenutka u skupštini se nije čula ni muha, a ja sam ushićeno čekao prikaz simulacije „sa kojom su svi upoznati“, očigledno osim mene. Upravo se trebala pojaviti velika futuristička mašina koja će sve odvesti u fantastični svijet simulacije i bio sam prosto fasciniran. Ovakvo uzbuzđenje nisam osjetio od svog djetinjstva i bilo je skoro kao da osječam potpuno nepoznat i nevjerovatan osjećaj. Moja fantaziranje prekide kratki šum na bini, te zatim se odjednom pojavi par uredno složenih papira na podjiu. Kažem „pojavi“ jer se to stvarno tako desilo. Upravo sam gledao u Aleksandra Frejonskog kad se u lijevom ćošku kraj njegove ruke stvori par uredno složenih papira. Protrljao sam oči i nisam vjerovao sam sebi, kad me prodorni glas Aleksandra povrati u realnost - „Simulacija je gotova, da vidimo šta kaže.“


Šta? Gotova? Gdje je futuristička mašina i fantastični svijet. Nije moguće da njihova fantastična simulacija stvori samo par papira... Koliko god sam bio zbunjen, toliko sam bio i razočaran.

Aleksandar nastavi: „Da se prisjetimo; imamo par stavki: dugoročnost, zadovoljstvo, broj pobuna, i ono najvažnije, cjelokupni uspijeh. Svaka je rangirana na skali od 1 do 10. Ukratko ćemo pročitati svaku stavku, te kako ne bi zadržavali sjednicu, prepustit ćemo podij drugom govorniku i na poslijetku ćemo usporediti rezultate i raspravljat ćemo o najboljoj opciji.“ Aleksandar zastade par sekundi i zatim pročita zapise kao da nabraje površine država. „Dugoročnost: 4.“ Pročitavši prvu stavku začu se mnoštvo glasova i svi primjetiše očito nezadovoljnostvo na licu Maksa. „Mir molim! Zadovoljstvo: 9.“ Ovo malo ohrabri Maksa i utiša glasove ostalih, ali je ocjena 4 još ostavila primjetan utisak u skupštini. „Broj pobuna: 4.“ S obzirom da je ovdje što manja ocjena bila bolja, četvorka nije ni zvučala loše kao maloprije. „I na kraju – cjelokupni uspijeh – 6.“

Mnoštvo glasova gromoglasno poče odzvanjati u sali - toliko da sam osjetio primjetan bol u glavi od silne buke. „Mir molim!“ ponovi Aleksandar, što je imalo efekat ali ne onaj koji je gorda narav Aleksandra očekivala. Nastavi ne obračajući pažnju - „Sljedeći mislioc moli se da stupi na podij: Fernando Milates.“


Malo deblji čovjek u svojim tridesetim i uredno zalizanom kosom na desnu stranu je ustao negdje u prvim redovima i krenuo je ka podju. Svi su ga pažljivo gledali, kao da su im oči skeneri i njima analiziraju mladog gospodina. Teškim, ali svečanim hodom je došao na podij i sačekavši ponovno mir počeo je da govori.

„Bit ću vrlo kratak i odmah ću preći na najvažnije.“ – ovo izgovori glasom koji nekako prodire duboko u dušu i meni prođoše trnci kroz tijelo. Svojim glasom kakav do sada nikada nisam čuo i odijelom koje je izgledalo kao da je satkano od zlata, davao je poseban utisak svim misliocima.

„Masama je potrebna ispravna vodilja prema kojoj osjećaju strahopoštovanje. Mnogo puta u historiji pojavile su se ličnosti koje su smatrale sebe ovom vodiljom, ali to nisu uspjevale otjeloviti. Zaluđene zbog moći koju su, najčešće, iznenada stekli, ili svojim ličnim uvjerenjima postajali su nekompetenti da vode mase.“

Odjednom sam osjetio gađenje u čitavom tijelu, ali nisam razumio zašto. Nešto u naličju govora ovog čovjeka me prosto zgrožavalo.

„Naime, ja predlažem formiranje ovakve vodilje koja će biti vječna. Da, dobro ste me čuli - vječna“ – ponovi on glasnije nego prvi put.

„Uz pomoć modernih tehnologija kreirat ćemo presonu koja je prosto savršena i bit će otjelovljenje vrhovnih vrijednosti. Ovakvu personu će , zbog dobro poznatih ljudskih tendencija, svi oponašati. U naličju ove persone nalazit će se par posebno inteligentnih i sposobnih ličnosti koje će se pažljivo birati kad god je potreban zamjena prethodnih. Te osobe će kreirati vrhovne vrijednosti i ukoliko primjete da se masa mijenja, što se uvijek dešava, oni će ih prilagođavati tako da ta parsona može vječno i ispravno rukovoditi masom. Pravi primjer savršene vjere!“


Počeo sam skoro kipjeti i teško sam se uzdržavao slušajući ovog Fernanda Milatesa. Fernando se omsjehnu u neizmjernoj samouvjerenosti i zatim dodade – „Neću ni duljiti više jer sam uvjeren da će rezultati same simulacije prikazati kvalitetu moje savršene zajednice.“ On predade svoja istraživanja Aleksandru i vrati se na svoje mjesto karakterističnim svečanim hodom, nadmen u svakom pokretu svog tijela. Aleksandar nakon toga dodade samo – „Pogledajmo rezultate.“ Nakon kraće pauze on nastavi čitati rezultate na isti način kao što je prethodno pročitao Maksove. „Dugoročnost: 8.“ Svi se iznenadiše ovako odličnom ocjenom od samog početka i pitali su se da li će i ostale biti iste. Aleksandar nastvi – „Zadovoljstvo: 5 i Broj pobuna: 5.“ Svi su znali da broj 5 najčešće označava neodređenost. „I na poslijetku – cjelokupni uspjeh - 5.“ Opet nastade buka u sali, ali Aleksandar nastavi ne obračajući pažnju. Vrlo kratko je dodao, nekako sebi u bradu – „Ovakva ocjena je mač sa dvije oštrice.“

U tom trenutku sam u potpunosti izgubio kontrolu i riječi sam počeo izgovarati bez ikakve kontrole nad vlastitim jezikom. Povikao sam – „Gluposti! Gluposti! Gluposti!“ svaki put glasnije nego prethodno.


Svi se okrenuše ka zadnjem redu u kojem sam se nalazio i tad je moje iskustvo poprimilo ptičiju perspektivu. U tom trenutku sam imao mogućnost da posmatram samog sebe, a svi su suprotno svojim karakterima, zanijemili i fokusirali se na mene. Nastavio sam bez ikakvog marenja i kontrole – „Vi sebe smatrate ljudima, a ostale smatrate za obične bube koje se mogu i pregaziti ako je to potrebno. Zar u modernoj zajednici, nakon svih pouka koje su nam ljudi ostavili iz prošlosti, vi još nazivate ljude „slojevima“ i „masama“!? Ne mogu poreči da su vaše SAVRŠENE zajednice unaprijeđene verzije prijašnjih i da su očito pametno promišljene. Ne osporavam ni da bi ovakve zajednice bile vrlo uredne i „napredne“, ali je problem težnja koju forsiraju na svakog čovjeka. Samo postoji jedan problem – vaše shvatanje pojma zajednica. Zajednica po mojoj mjeri se ne formira od vrha piramide ka dnu; zajednica po mojoj mjeri ima dobro utvrđene temelje. A znate li šta su ti temlji? To su ljudi! Ljudi čine zajednicu i svaki čovjek je poseban na svoj način, te svojim posebnostima ukrašava cjelokupnu „piramidu“. “ – u ovom trenutku sam zastao zbunjen nerazumijevanjem izvora svih ovih riječi. Nisam imao nikakve kontrole, a opet sam doživljavo svaku riječ vrlo lično.


Riječi su nastavile same:

„Odlično razumijem zajednicu u kojoj je glavna vrijednost izmišljena valuta ili izmišljeni vođa. U takvim zajednicama formiramo ljude koji čitav život trče ka cilju, da bi na kraju shvatili da on ni ne postoji. Zajednica kakvu ja želim je zajednica u kojoj je glavna vrijednost čovjek. Želim da me mjere na skali čovječnosti, a ne na skali valuta, izmišljenih vrijednosti, religije, nacije, porijekla ili bilo čega tako besmislenog. Svaka se piramida može graditi, ali koliko dugo može stabilno stojati? Počnimo, već danas, raditi na uspostavljanju temelja naše piramide. Zajednica počinje od prijateljstva, porodice, komšija, pa sve do države. Zdrave ćelije u organizmu sačinjavaju zdrav organizam i čim neka ne funkcioniše ispravno dolazi do pojave kancera. Uzmimo odgovornost u svoje ruke, svako od nas, i kao dobri ljudi uljepšajmo svaku zajednicu koja nas okružuje. Nismo svjesni koliko mala gesta ljubaznosti može utjecat na veliku šemu o kojoj svi tako veliki i tako pametni ljudi neprestano govore. Ako izgradimo dobre temelje, izgradit ćemo i stabilnu zajednicu.“


Odjenom sam osjetio da padam i jakim trzajem tijela sam ustao iz kreveta. Shvativši da sam se vratio u sve suprotno od onoga što je moja duša sama izgovarala obuzela me neka melanholična tuga. Ipak, paradaksoalno, osjećao sam se mnogo bolje nego kad sam legao, jer se u meni rodio jedan motivirajući i plemeniti osjećaj. Osjećaj nade. Zanima me, više nego išta na svijetu, da li je uopšte moguće pokrenuti simulaciju ove zajednice po mojoj mjeri? Ili bolje reći svačijoj mjeri...


4 views0 comments

Comments


bottom of page